Lucic News On A Croat Newspaper! - TennisForum.com
TennisForum.com   Wagerline.com MensTennisForums.com TennisUniverse.com
TennisForum.com is the premier Women's Tennis forum on the internet. Registered Users do not see the above ads.Please Register - It's Free!
Reply

Old Jun 8th, 2006, 06:34 AM   #1
country flag AaronJoyB
Senior Member
 
AaronJoyB's Avatar
 
Join Date: Jan 2002
Location: ROME
Posts: 7,287
AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute AaronJoyB has a reputation beyond repute
Lucic News On A Croat Newspaper!

http://www.gloria.com.hr/site/mainpa...k=596lucic.htm



EKSKLUZIVNO S FLORIDE: MIRJANA LUČIĆ

Još čekam da mi se tata ispriča za batine

Svojedobno jedna od najperspektivnijih tenisačica svijeta, rodom iz Makarske, prvi put za hrvatske medije govori o dramatičnim okolnostima pod kojima je prije osam godina s majkom, dvije sestre i dva brata napustila oca Marinka i Hrvatsku te otkriva koliko je danas sretna u svom američkom domu u Bradentonu


Razgovarala Dolores Tolić
Snimio Saša Burić
Copyright Gloria

Velika drvena vrata apartmana na drugom katu vile obojene u bijelo, otvorila nam je vedra i nasmijana Mirjana Lučić. Ružičasta majica kratkih rukava i tamne traperice isticale su vitku liniju djevojke visoke 182 cm, a zbog puti preplanule od sunca na plažama Floride njezina duga kosa doimala se svjetlijom od one kakvom je pamtimo iz 1998., kada je napustila Hrvatsku.
U svijetu profesionalnog tenisa tada je slovila za jednu od najperspektivnijih igračica. Jer bilo joj je samo četrnaest godina kad je osvojila juniorski US Open, a u paru s Martinom Hingis 1998. pobijedila je na Australian Openu. Iste godine s Maheshom Bhupathijem igrala je u finalu mješovitih parova u Wimbledonu, a pozornost u svjetskom tenisu posljednji je put privukla 1999. igrajući u polufinalu Wimbledona, kada je izgubila od slavne Steffi Graf.
Potom je Mirjana nestala sa scene: s mamom Anđelkom (48), sestrama Anom (28) i Ivanom (22) te braćom Mirom (20) i Ivanom (18) od oca Marinka pobjegla je u Ameriku. Za hrvatske medije kao da je umrla: ni intervjua, ni izjava, ni novih fotografija. Danas dvadesetčetverogodišnja Mirjana s obitelji živi u gradiću Bradentonu na Floridi. Njezin se stan nalazi u sklopu svjetski poznate sportske Akademije IMG-a, najveće američke tvrtke za menadžment, s kojom Mirjana vodi sudski spor, otkako su prije tri godine raskinuli ugovor o suradnji. Prvi put nakon osam godina šutnje Mirjana
otvoreno govori o dramatičnim okolnostima odlaska i događajima koji su joj zauvijek promijenili karijeru i život njezine obitelji.

Otkako ste prije osam godina otišli iz Hrvatske, niste dali nijedan intervju domaćim medijima. Kako to da ste sad ipak odlučili progovoriti?
- Htjela sam da se napokon čuje i moja priča, da se dozna prava istina o obitelji Mirjane Lučić. U posljednjih osam godina izrečeno je i napisano mnogo laži o meni. Čak ni ovi posljednji tekstovi u hrvatskim medijima nisu bili točni. Kako netko, a da me prije toga nije pitao za izjavu, može napisati da ćemo mama, moje dvije sestre, dva brata i ja uskoro biti izbačeni iz našeg američkog doma? To je samo jedan od takvih primjera zbog kojih sam pristala na razgovor za Gloriju, koju moja obitelj redovito čita.

Kako to da su američki novinari tek nedavno napravili priču o vama?
- Do intervjua za Daily News došlo je slučajno. Novinar me nazvao zbog Joea Giuliana, koji me trenirao kad sam 1999. igrala u polufinalu Wimbledona. Protiv njega se trenutačno vodi sudski spor jer ga je jedna mlada tenisačica optužila za seksualno uznemiravanje. Ja nisam imala takvih iskustava, i o Joeu mislim samo najbolje. Na kraju razgovora novinar me pitao što je sa mnom, uvjeren da sam se dobrovoljno povukla iz tenisa. Kad sam mu ukratko ispričala svoju priču - zašto sam stigla u Ameriku te zašto nemam novca za turnire i putovanja - odmah je dogovorio ekskluzivni razgovor. Nakon što je priča objavljena u Daily Newsu, dala sam i veliki intervju za središnji dnevnik jedne od najgledanijih televizija u Tampi, za NBC, te za dnevni list Tampa Tribune. Prije toga o mojim problemima s ocem Marinkom u Americi je znalo nekoliko ljudi iz IMG-a, Međunarodne menadžerske agencije, koja se brinula o mojoj karijeri.

Posljednjih tjedana u hrvatskom tisku dosta se pisalo o vašim navodnim dugovima prema IMG-u. O čemu je riječ?
- Kako se s IMG-om sporim od 2003., ne mogu mnogo govoriti o detaljima. No, istina je da ja od njih potražujem više od 10 milijuna dolara. Prema procjeni mog odvjetnika, toliko sam, naime, mogla zaraditi da sam nastavila igrati na turnirima. Kad smo 1998. potpisali četverogodišnji ugovor o suradnji, IMG mi je bio dužan osigurati sponzore od kojih se oni, na posljetku, i naplaćuju. No, nakon što mi je 2000. istekao ugovor s proizvođačem sportske opreme i odjeće Fila, IMG mi nije pronašao novog sponzora i tada su nastali problemi. Jedini razlog što trenutačno nisam na Roland Garrosu jest taj što nemam novca.

Kad ste, zapravo, odigrali svoj posljednji profesionalni meč?
- Prošle godine u Alabami, na malom turniru s nagradnim fondom od pedeset tisuća dolara, a organizatori su mi platili sve troškove. Kako sam izgubila već u prvom kolu, zaradila sam samo 600 dolara. No, to me nije pokolebalo da nastavim trenirati tenis. I ne, ne prestajem ga igrati. Svih ovih godina treniram najmanje četiri sata dnevno, još dva provedem u teretani i, što je najvažnije u ovom sportu, sasvim sam zdrava. Ali to nije dovoljno: nedostaju mi stalna igra, mečevi i trener koji će mi ukazati gdje griješim. Otkako sam s IMG-om raskinula ugovor, treniram s braćom.

Zašto sami u posljednje tri godine niste pokušali naći sponzora?
- Zato što je IMG jedna od najvećih američkih menadžerskih agencija i nitko im se zbog jedne tenisačice ne želi zamjeriti. Još 2000. sam osobno zvala u Hrvatsku sve tvrtke i privatne poduzetnike koje sam poznavala, razne ljude koji su nekada bili oko mene, čak sam kontaktirala i s Teniskim savezom Hrvatske. Neki su kratko, bez obrazloženja, rekli da mi ne mogu pomoći, većina mi nije odgovorila ni e-mailom, a jedino mi je gospođa Mladenka Grgić iz Euroherca u tom teškom razdoblju pomogla s pet tisuća dolara.

Jasno vam je da naše čitatelje najviše zanima zašto ste, zapravo, napustili Hrvatsku?
- Nekoliko dana prije nego što smo prebjegli u Ameriku, moj otac je zaprijetio da će ubiti mamu i mene. Dobro poznajem svog oca: živjela sam s njim šesnaest i pol godina, dovoljno da znam da kad nešto govori, misli ozbiljno. Kad je rekao da će nas ubiti, nije se šalio. Jer to mu ne bi bilo prvi put da primjenjuje silu. Otkada znam za sebe, premlaćivao je našu mamu do krvi, a kasnije je isto to radio i meni. Kakve sam sve dane proživjela, mnogi ljudi ne mogu ni zamisliti.

Kad vas je otac prvi put udario i zašto?
- Kad mi je bilo pet i pol godina. Još nisam ni u školu krenula. Na treningu sam izgubila meč od pet godina starije djevojčice i tatu je to silno razljutilo. Kasnije me kod kuće tako ispljuskao da je zid sav bio umrljan krvlju iz mog nosa. Danima sam bila u šoku: moj dječji mozak nije shvaćao zašto se tata tako naljutio na mene, kad nisam ništa loše napravila. Ali to nije bilo jedini put. Batine su postale učestale.

Jeste li se pokušali braniti, je li vam mama pritekla u pomoć?
- Nekoliko puta pokušala sam dići ruke da zaštitim glavu, ali to bi ga samo još više razjarilo. S vremenom sam naučila da pognem glavu i stisnem zube.
Samo bih čekala da prestane. Najveći dio djetinjstva provela sam sama s ocem: po šest mjeseci godišnje bili smo odsutni na treninzima ili turnirima, tako da ta batinanja često nitko nije ni vidio. Kad bi se mama zatekla u blizini, branila bi me, ali tad bismo obje primile batine.

A kako se otac ponašao prema vašoj braći i sestrama?
- Anu je istukao nekoliko puta, a Ivanu i braću nikada. Iako su svi oni kao mali trenirali tenis, valjda sam ja više bila na udaru jer je za mene uvijek govorio da mogu postati velika tenisačica. Mislim da je to kod njega bilo pitanje kontrole jer je kroz moje uspjehe osjetio moć. Nikamo se nisam mogla maknuti bez njega. Nije mi dopuštao ni da se tuširam s drugim djevojkama poslije treninga.

A u čemu je bila mamina krivnja, zašto je ona dobivala batine?
Mama je vodila naš dućan i restoran u Makarskoj, i premda ona jedina nije imala veze s tenisom, ipak je gotovo svaki dan dobivala batine. Ispljuskao bi je jer bi, prema njegovom mišljenju, čašu stavila na pogrešno mjesto na stolu. Za jedan Uskrs počeo ju je tući bez ikakva razloga, a malo prije toga svi smo zajedno bili na misi i potom sjedili u slastičarnici. Kad ju je 1987. premlatio, od siline udarca pukla joj je rožnica i hitno je prebačena u Beograd u bolnicu na operaciju. U bolnici je provela dva mjeseca, no liječnici joj nisu uspjeli spasiti oko. I dandanas zbog toga vidi smo na jedno oko i ima užasne migrene. Sigurna sam da mama nikad neće zaboraviti ni spontani pobačaj kad ju je 1979., dok su živjeli u Njemačkoj, bacio sa stuba.

Zašto se nije obratila za pomoć svojim roditeljima, policiji, ili zatražila razvod?
- Jednom je od njega pobjegla, ali ju je dovukao natrag. Njezini roditelji bili su ogorčeni i željeli su da se razvede, ali su ubrzo uvidjeli da ne mogu ništa napraviti. Mami je bilo zabranjeno da ih posjećuje, a njima, pak, da dolaze u našu kuću. Kome se mogla žaliti kad je moj otac bio veoma utjecajan i moćan čovjek: kad god smo bili u Zagrebu, ja sam s predsjednikom Franjom Tuđmanom igrala tenis. A policiju nije imalo smisla u to miješati kad je tata s većinom njih pio kavu. Mnogo puta žalili smo se tatinoj obitelji kako on tuče mene i mamu, a oni bi nam uvijek govorili: "Neće više, reći ćemo mu da prestane".

Jesu li njihovi apeli bili od koristi?
- Nisu. Svaki roditelj ponekad udari svoje dijete po turu, ali u mom slučaju bilo je strašno. Mene bi otac tukao satima. Ponekad šakama, a ponekad teškom Timberland cipelom. Jednom me pokušao baciti preko balkona naše obiteljske kuće u Makarskoj. Spasila sam se samo zato što sam jaka i čvrsto sam se držala za ogradu. Najviše me tukao po leđima i glavi tako da se danima nisam mogla češljati. Glava mi je bila jedna golema masnica. No, najviše su me zaboljele batine koje sam primila kao četrnaestogodišnjakinja, tijekom turnira u Milanu. Na jednom sam treningu nezgodno pala i liječnik mi je zbog ozljede glave zabranio da dalje igram. Vratili smo se u Zagreb, a čim smo prošli kroz vrata našeg stana na Sveticama, otac me gurnuo u kadu i četrdeset minuta mlatio cipelom. Poslije mi je mirno dao novac za sladoled.

Jeste li ikad pozvali u pomoć susjede, potužili se učiteljici, prijateljima iz škole, klupskom liječniku...
- Nikad se nisam potužila nikome jer sam znala da bi to samo pogoršalo situaciju. Bilo me stid povjeriti se prijateljicama ili učiteljici, a klupskom liječniku nikad nisam išla. Osim toga, moj otac je dobro znao kako i gdje me treba tući da se to ne primjeti. Samo me jednom udario šakom u oko kad sam imala desetak godina. I kad smo sutradan došli na trening, da bi sebe zaštitio, pred svima me pitao zašto sam se igrala ljubičastim sjenilom?! Na žalost, odmalena sam bila svjesna da se mog oca svi boje. Kad bi tata počeo tući mamu, ako nas ne bi zaključao u sobu, bježali smo susjedima, kod kojih bismo ostajali sat-dva dok se ne bi smirio. Dakako da su i naši susjedi, obiteljski prijatelji i rodbina znali što se događa u našoj kući, no nitko se nije usuđivao u to miješati. Bila je to - naša obiteljska stvar.

Pa ipak ste našli rješenje da to prekinete. Što je bila kap koja je prelila čašu?
- Bili su to dani koji su drastično promijenili moju budućnost i život moje majke, sestara i braće. U ljeto 1998. došla sam igrati turnir u Wimbledon. Kako sam prije toga imala vodene kozice i danima ležala s temperaturom, osjećala sam se slabo. Jedva sam stajala na nogama, no moj je otac inzistirao da igram. Počela sam trenirati sedam dana prije početka turnira, ali mi je na jednom treningu ponovno porasla temperatura. Izgubila sam trening-meč i otac je potpuno poludio. Već na terenu počeo je vikati na mene i gađati me reketom, a kad je trening završio, rekao je da me "ono pravo tek čeka". Čim smo došli u stan koji smo ondje unajmili, počeo me tući. Kako je s nama bila i mama, skočio je i na nju. Meni je pukao film! Počela sam urlati i svašta mu ružno govoriti, tako nešto nikad prije nisam napravila. Znate, moj je otac jako pazio kakvu ćemo sliku ostaviti pred drugima. Morali smo biti pristojni i nasmiješeni, iako smo svi patili gledajući što on mami radi svaki dan. Tada sam ocu rekla da više ne želimo živjeti s njim. Uhvatila sam mamu za ruku i povukla je za sobom iz stana. On nas nije ni pokušao zadržati jer je vjerovao da ćemo odmah dopuzati natrag s obzirom na to da smo bili u Engleskoj, bez prijatelja, bez putovnice i novca koji, naravno, nismo smjele uzeti kad smo odlazile.

Pa kako ste se onda snašle?
- U trenutku kad smo pobjegle iz stana kod sebe sam imala samo telefonski broj Gorana Ivaniševića. On je u Londonu bio jedini Hrvat kojeg sam znala. Bilo mi je neugodno uvlačiti ga u to, ali mogla sam ili nazvati njega, ili ostati na cesti. Kad mi se Goran javio, kroz suze sam mu objasnila što se dogodilo: za deset minuta došao je autom po nas i odvezao nas u kuću koju je unajmio sa svojim trenerom. U njoj smo ostale tri dana. U to vrijeme još nisam razmišljala o bijegu, ali htjela sam da se nešto napokon promijeni u očevom ponašanju, da prestane tući mene i mamu. Zato sam već sutradan nazvala očevu obitelj u Hercegovini, u nadi da će ga oni smiriti. Obitelj je već sutradan poslala Milana Lučića, tatinog nećaka, koji je u sportskom selu unajmio stan i pozvao nas, sve u nadi da će nas izmiriti. S njim je doputovala i Ivana Tuđman, unuka pokojnog predsjednika, s kojom smo se sprijateljili dok sam s njezinim djedom igrala tenis.

Je li mirenje uspjelo?
- Nije. Unatoč tome, svi smo zajedno dočekali kraj Wimbledona jer sam igrala finale mješovitih parova. Tih nekoliko dana otac nije uopće razgovarao s mamom i sa mnom. A o tome da nam se ispriča, mogle smo samo sanjati. Kad bismo slučajno ostali sami u sobi, samo je ponavljao: "Platit ćeš kad dođeš doma, tek ćeš onda vidjeti što sam ti spremio. Ubit ću i tebe i mater, nema vam više pomoći". Znala sam da je bijeg jedino rješenje. Jer ono što sam ja napravila, za mog je oca bilo - neoprostivo. Sramota za njega i cijelu obitelj!

Kako ste organizirali bijeg?
- Kao u najdramatičnijim trilerima. Zadnji dan u Wimbledonu nazvala sam stariju sestru Anu, koja je s mlađom sestrom Ivanom te braćom Mirom i Ivanom ostala u Makarskoj. Dogovorile smo se da u pratnji jednog rođaka tajno dođu po nas u Zagreb, gdje nam je, pak, obiteljski prijatelj osigurao stan. Shvatite me, ne mogu otkrivati imena ljudi koji su nam tada pomogli jer ih ne želim ugroziti.

Je li vaš otac slutio što namjeravate napraviti?
- Ne, jer u tom slučaju danas ne bismo sjedili ovdje. On je bio siguran da ćemo nakon povratka iz Londona mama i ja otići s njim u naš stan na Sveticama.

Je li istina da vas je na zagrebačkom aerodromu dočekao Miroslav Tuđman?
- Jest, ali samo zato što se s nama vraćala i njegova kći. Tata mu je rekao da nas odveze do stana, no ja sam ponovno počela vikati i zahtijevala da mene i mamu prebaci u hotel Dubrovnik. No, kad smo došli do hotela, i otac je izišao s nama: mi smo potrčale, kako bismo prije njega došle do recepcije i zatražile zasebnu sobu. Recepcionar, koji nas je poznavao otprije, mislio je da se šalim sve dok mu nisam šapnula: "Radi se o životu i smrti". Čovjeka sam, valjda, zbunila i bez daljnjih pitanja samo mi je pružio ključ. Mama i ja dobile smo sobu na prvom katu, a otac na posljednjem.

Jeste li ijednog trena pomislili da možda griješite?
- Nisam imala izbora. Mama je bila slomljena, a ja sam si u Wimbledonu čvrsto obećala da više nikada neću dopustiti ocu da digne ruku na nas. To popodne u hotelu bilo je najdulje u mom životu: do dva poslije ponoći, dok nisu stigli sestre i braća u pratnji maminog rođaka, nas dvije smo sjedile zagrljene na krevetu u sobi, strepeći hoće li nam otac zakucati na vrata. Ništa nismo jele. Ni riječ nismo progovorile, u strahu da otac ne stoji pred vratima i čuje o čemu razgovaramo. Iz hotela smo se usred noći iskrale doslovce na prstima. Neprestano smo se osvrtale jer smo ga vidjele kako oko ponoći ulazi u obližnji kafić, pa smo se bojale da nas ne presretne. Sljedeća tri tjedna provele smo se u stanu naših prijatelja u Zagrebu, ne izlazeći gotovo ni u šetnju.

Zašto ste izabrali bijeg baš u Ameriku?
- Stjecajem okolnosti, uz pomoć prijatelja iz Amerike, uspjeli smo dobiti vize za mamu i nas petero djece. No, moram istaknuti da sam nam u ta tri tjedna pokušala osigurati zaštitu od oca. Prva osoba kojoj sam se obratila bio je predsjednik Franjo Tuđman. Smatrala sam da ako mi najmoćniji čovjek u državi, kojeg sam osobno poznavala i s njim igrala tenis, ne pomogne - neće nitko. No, njegova tajnica nije me htjela spojiti s njim. Kako gospodin Tuđman nije odgovarao na moje pozive, zaključila sam da moramo otići u inozemstvo. Do tada mi odlazak izvan Hrvatske nije bio ni nakraj pameti.

Što su na odluku da pobjegnete u Ameriku rekli roditelji vaše mame?
- Nisu mogli reći ništa jer nisu ni znali za naš plan. Iz straha da tata ipak ne otkrije gdje smo, mama ih nije nazvala sve do dolaska u New York. Gotovo mjesec dana nisu znali jesmo li živi ili mrtvi. Sad mi je jasno da smo im tim činom oduzeli barem deset godina života. U međuvremenu su i mediji počeli pisati o mojem tajanstvenom nestanku jer se nisam pojavila na Federation Cupu u Bolu.

Kako je izgledala vaša evakuacija na zagrebački aerodrom i je li vas itko pokušao zaustaviti?
- Na avion su nas ispratila šestorica snažnih momaka koje nam je za pratnju dodijelio prijatelj u čijem smo stanu boravili u Zagrebu. Dovezli smo se u dva auta, aerodrom je bio pun ljudi, a mi smo svi gledali u pod kako nas netko ne bi prepoznao. No, mene su svejedno prepoznavali, a neki su me i zaustavljali da me pitaju zašto nisam na Bolu.

Što su vam u brzini sestre spakirale za uspomenu iz doma u Makarskoj?
- Samo petnaestak fotoalbuma s našim slikama, koji su nam danas najveća dragocjenost. Kad smo se ukrcavali u avion za Frankfurt, nas šestero imali smo jednu moju sportsku torbu, još iz Wimbledona, i dva mala kovčega.

O čemu ste razmišljali tijekom leta?
- Da smo najsretniji ljudi na svijetu. Iako smo odlazili u nepoznato, jer osim mene i Ane, nitko od njih nikada prije nije ni bio u Americi, znali smo da nam gore ne može biti. Ništa se nije dalo usporediti s terorom koji smo svaki dan proživljavali u kući. Ni tada u avionu, i nijednom u ovih osam godina, nitko od nas šestero nije zažalio što smo otišli. Istina je da nam trenutačno ne cvjetaju ruže, nemamo čak ni automobil, što je ovdje prijeko potrebno, no barem se ne moramo skrivati i gledati mamino krvavo lice. A ja više ne moram strahovati da ću dobiti batine ni za što.

Tko vas je dočekao u New Yorku?
- Nekolicina ljudi s kojima sam se zbližila dok sam igrala na US Openu. No, nitko od njih nije iz teniskog svijeta. U New Yorku smo ostali tri prekrasna tjedna. Smjestili smo se u dvosobni apartman hotela Lowes na Manhattanu i svaki smo trenutak provodili zajedno. Razgledavali smo grad, kupovali sitnice i odjeću, pričali smo, smijali se. Prvo jutro u New Yorku, Ana, Ivana i ja probudile smo se prije ostalih i otišle na kroasane u obližnju kafeteriju. Poslije smo mami i braći doručak donijele u krevet.

Jeste li i financijski bili zbrinuti?
- Za finale Wimbledona u parovima dobila sam ček na dvadeset tisuća dolara i s tim smo novcem došli u Ameriku. Premda su moji roditelji u Makarskoj imali dućan i restoran, novcem je upravljao otac: on je, naravno, stopirao sve naše kreditne kartice i zatvorio račun tako da nisam mogla doći ni do svog novca. Nemam pojma koliko je bilo na računu jer je njime od prvog dana upravljao isključivo tata.

Na web-stranici Wimbledona od 5. srpnja 1999. piše da ste u karijeri do tada zaradili 412 785 dolara.
- Ne znam je li to točno. Znam samo da si nikad od novca koji sam zaradila nisam uspjela ništa kupiti. Novac za sladoled davao mi je tata, a u kino ionako nisam smjela ići. Poslije sam dobivala novac od sponzora (File i reketa Prince), a posljednje tri godine uzdržava nas moj odvjetnik. On pokriva naše kompletne životne troškove.

Je li apartman u kojem stanujete u Bradentonu vaš?
- Naravno. Zar mislite da bi me tvrtka s kojom se sudim držala u svom stanu?! Imam vlasnički list, a kao vlasnica stana mogu se koristiti teretanom i teniskim terenima koji se nalaze u sklopu Akademije IMG-a, tako da ovdje svakodnevno treniram s braćom. Ovo je jedna od najbolje čuvanih četvrti: naselje je ograđeno zidinama i na ulazu u njega je rampa s čuvarom.

Što biste učinili da vam otac pozvoni na vratima, ili vas dočeka na izlasku s treninga?
- Ne bih to voljela doživjeti ni u snu. Smjesta bih pozvala policiju jer sumnjam da bi došao u miru.

Je li vas u proteklih osam godina ikad nazvao, ili vam poslao pismo?
- Ne samo da nije zvao mene, već se nikad nije zanimao ni za drugu djecu. Sve ove godine od njega smo, umjesto čestitki i lijepih želja, za rođendane i blagdane primali samo prijetnje. Mi smo njega nazvali prije četiri godine, za njegov 61. rođendan.

Zašto?
- Bila je to moja ideja. Teško je to objasniti i ne znam može li netko tko nije prošao isto što i ja razumjeti moju potrebu da od osobe koja vas je tako mučila ipak čujete: "Oprosti". U trenutku kad sam ga nazvala, meni je to jako trebalo, da se izvučem iz krize u koju sam zapala, da mogu nastaviti dalje. I sada mi to treba da umirim svoju dušu. No, moj otac u tom razgovoru nije pokazao ni trunke žaljenja, nikakve osjećaje. Ja sam bila tako uzbuđena da su mi drhtale ruke dok sam okretala njegov broj telefona i jedva sam prozborila svoje ime. A on je samo rekao: "Ej, ćeri, di si?" Kao da smo dan ranije pričali, kao da se ništa nije dogodilo. Ubrzo me počeo vrijeđati i govoriti mi kako sam na dnu, a u Hrvatskoj sam bila kraljica. Podrugljivo me pitao što jedemo, u kojem se autu vozimo... Razgovor je završio njegovim prijetnjama - što me čeka kad se vratim u Hrvatsku. Sa sestrama i braćom pričao je nekoliko minuta. S mamom ne. Ona nam nikad nije rekla da ga ne zovemo, ali sama ga ne želi ni čuti ni vidjeti.

Kada ste se posljednji put čuli?
- Lani. Četiri godine zaredom zvali smo ga za rođendan. Ove nismo jer smo čuli da je ljudima lagao kako sam ga molila za oprost i pomoć.

Jesu li vaši roditelji još u braku?
- Prije tri godine taj je brak raskinut zbog odvojenog života. Mama je papire za razvod predala još dok smo bili u Zagrebu, no do danas njihova zajednička imovina nije raspodijeljena. Premda su sve što imamo u Hrvatskoj - kuću u Makarskoj i stan u Zagrebu - zaradili zajedno.

Fizički se niste mnogo promijenili, čak imate i istu frizuru?
- Obožavam dugu kosu i ni za što je ne bih ošišala. Možda izvana doista izgledam isto, ali iznutra sam se veoma promijenila. Oduvijek sam bila zrelija od svojih vršnjaka, no ponekad se osjećam poput starice koja je cijeli život nosila teško breme na leđima. Ne sjećam se ni da sam proživjela pubertet. Nisam imala vremena za tinejdžerske suze, za promjene raspoloženja, za mladenačke bubice. Moj mi je otac ukrao mnoge lijepe godine.

Što danas osjećate prema ocu?
- Grubo je čuti kad dijete kaže da mu je svejedno je li mu roditelj živ ili mrtav, ali upravo tako osjećam. Možda ću i zaplakati kad taj dan dođe, no neće mi nedostajati. I nikada mu neću moći oprostiti.

Što mu najviše zamjerate?
- Što ne želi priznati da je bio loš otac i muž. Kad smo prvi put nakon našeg odlaska u Ameriku pričali telefonom, pitala sam ga: "Zašto smo sve ovo morali trpjeti?". A on je rekao da je tako trebalo biti. Nije. Roditelji svojoj djeci trebaju pružiti sigurnost, ljubav, utočište, nježnost i razumijevanje, a ne uništiti im život. Najviše me boli što od njega nikada neću čuti da mu je žao. On to jednostavno ne osjeća.


U idućem broju Glorije nastavak priče o Mirjani Lučić: Moj život u Americi






CAN SOMEONE TRANSLATE?
AaronJoyB is offline View My Blog!   Reply With Quote
Sponsored Links
Advertisement
 

Old Jun 9th, 2006, 02:22 PM   #2
country flag croat123
Senior Member
 
croat123's Avatar
 
Join Date: Sep 2001
Posts: 30,262
croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute
i'll do it. i'm leaving for cro tomorrow so i'll definately buy the next edition of Glorija because they will have another lucic article
__________________
ugh, why do they all suck????????
croat123 is offline View My Blog!   Reply With Quote
Old Jun 9th, 2006, 03:06 PM   #3
country flag croat123
Senior Member
 
croat123's Avatar
 
Join Date: Sep 2001
Posts: 30,262
croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute croat123 has a reputation beyond repute
Translation: (i reformated a lot of the sentences to make for sense in english)
Exclusively from Florida: Mirjana Lucic

I'm still waiting for my dad to say sorry for the beatings

At one time she was one of the future tennis starts of the world, coming from Makarska. Now for the first time she speaks with the Croatian media about the dramatic circumstances under which she left her father, Marinko, and Croatia eight years ago with her mother, two sisters, and two brothers. She reveals how happy she is today in her American home in Bradenton.

Big wooden doors of an apartment on the second floor of a white villa were opened to us by a lively and smiling Mirjana Lucic. A pink shirt and dark jeans accentuated the toned figue of a girl 182cm tall, her long hair seems even lighter than what we remember in 1998, when she left Croatia, because it is sun struck on the beaches of Florida.

In the world of tennis at that time, she was considered one of the most talented players. She was only 14 when she won the junior US Open, and in doubles in 1998 she won the Australian Open with Martina Hingis. In the same year, she played the final of the mixed doubles at Wimbledon with Mahesh Bhupathi. The last time she got a ttention in tennis was in 1999 when she played the semifinals of Wimbledon, losing to the famous Steffi Graf.

After that she disappeared from the scene with her mother Andelka (48), sisters Ana (28) and Ivana (22), and brothers Miro (20) and Ivan (18), running away from her father Marinko to America. For the Croatian media it was as if she died: no interviews, no comments, no new pictures. Today, 24-year-old Mirjana lives in the small city of Bradenton in Florida with her family. Her apartment is within the complexes of the famous sports academy of IMG, the biggest american management firm, with which Mirjana has taken up legal action since they stopped working together 3 years ago. After eight years of silence, Mirjana is for the first time speaking openly about the dramatic circumstances of her flight and the events that have forever changed her career and the life of her family.

Since you left Croatia eight years ago, you haven't given on interview to our press. How come you have decided to speak now?
- I wanted my side of the story to finally be heard, so that the truth of my family is known. In the last eight years, many lies have been said and written about me. Even the last few article in the Croatian media weren't correct. How can someone, without asking me, write that we are going to be thrown out of our home? That's just one of the examples because of which I have decided to speak with Glorija, a magazine my family reads all the time.

oops, out of time, try posting in the gm so someone can finish it. she talks a bit about the lawsuit, about her life with her father and her escape. nice interview
__________________
ugh, why do they all suck????????
croat123 is offline View My Blog!   Reply With Quote
Reply


Thread Tools

Posting Rules
You may not post new threads
You may not post replies
You may not post attachments
You may not edit your posts

vB code is On
Smilies are On
[IMG] code is On
HTML code is Off
Forum Jump


Copyright (C) Verticalscope Inc
Powered by vBulletin® Version 3.6.8
Copyright ©2000 - 2014, Jelsoft Enterprises Ltd.
vBCredits v1.4 Copyright ©2007, PixelFX Studios